Južne vesti - Leskovac, Niš, Pirot, Prokuplje, Vranje - vesti iz južne Srbije

15:35, 27. 1. 2021.

| BBC News na srpskom

Drugi svetski rat, Jevreji i nacisti: Moćna poruka preživelog iz Holokausta - mržnja je bolest koja izjeda

Autor: BBC News na srpskom
Close up of Eddie Jaku
Tim Bauer
Stogodišnji Edi Jaku preživeo je užase u Drugom svetskom ratu i ima poruku za mlade: Ne mrzite, budite srećni

„Ja sam najsrećniji čovek na svetu zato što sam bio osuđen na smrt", kaže Edi Jaku za BBC.

„Edi" je rođen u Nemačkoj 1920. godine kao Abraham Jakubovic i on je Jevrejin.

Svake godine 27. januara, ljudi širom sveta okupljaju se za Međunarodni dan komemoracije u znak sećanja na žrtve Holokausta.

Pandemija je možda onemogućila da se ljudi sastanu uživo ove godine, ali Edi i dalje želi da im prenese moćnu poruku.

Preživevši Holokaust, Edi se zarekao da će uživati u svakom danu svog života i da će pomoći drugima da učine isto.

Zacrtao je sebi cilj: da doživi stotu i da postane najdobrodušniji, najaktivniji, „najbolji starac" kog znate.

A možda je upravo u tome i uspeo: danas je on veseli muž, otac, deda i pradeda.

Edi je za BBC ispričao kako je postigao da ostane toliko pozitivan, uprkos užasima kojima je prisustvovao u životu.

Moja poruka mladima: Ne mrzite"

Portrait of Eddie Jaku with a chair and a blanket like the ones he used to have in Auschwitz
Tim Bauer
„Mržnja je bolest koja će vas uništiti"

Edi je upravo završio pisanje svojih memoara, ne zato što za sebe misli da je mnogo bitan, već da bi pružio nadu budućim generacijama, kaže on.

„Nacisti su želeli da nas unište, da učine da budem nesrećan.

„I tako, da bih to sprečio, uradio sam sve suprotno", kaže on.

Teško je poverovati da ne gaji zlu krv prema ljudima koji su pobili njegovu porodicu i prijatelje.

„Nacisti su želeli da mrzim. Ali ja ne mrzim", kaže Edi.

„Oni su mrzeli nas, ali ja ne mrzim. Želim mladima da kažem: 'Ne koristite tu reč'. Opasno je mrzeti nekoga."

„Mržnja je bolest", kaže Edi.

„Možda će vam pomoći da uništite neprijatelja, ali uništiće i vas."

I sa tim na umu, Edi kaže da je svaki dan u koncentracionim logorima radio vredno na tome da prezir zadrži po strani i da pronađe tračak nade u čemu god je mogao.

Možda je to samo bio nečiji osmeh, neko podeljeno parče hleba, bilo kakav postupak, zapravo - samo da mu se ne bi „osušila" duša.


Pogledajte video: Ivan Ivanji o užasima Aušvica


„Kako sam uspeo da preživim kad ih je toliko umiralo?"

Pedestrians glance at the broken windows of a Jewish owned shop in Berlin after the attacks of Kristallnacht, November 1938.
Getty Images
Ljudi prolaze pored razbijenog izloga radnje u vlasništvu Jevreja posle „Kristalne noći"

U novembru 1938. godine, kad je on imao svega 18 godina, nacisti su organizovali Kristalnu noć, „noć slomljenog stakla".

Hiljade nemačkih Jevreja, među kojima i Edija, bilo je napadnuto u talasu masovnog antisemitskog nasilja.

Za najveći deo ostatka sveta, Drugi svetski rat započeo je tek godinu dana kasnije (u septembru 1939. godine), ali za Edija i veliki broj drugih nemačkih Jevreja, stvari su se već zauvek promenile.

Tokom sedam godina koje su usledile posle te sudbonosne noći, Edi se susreo sa nezamislivim užasima: prvo koncentracionim logorima Buhenvald (1938) i Aušvic (1944), a onda, konačno, i sa nacističkim Maršem smrti (1945), svega nekoliko meseci pre završetka rata.

„Zaista se pitam kako sam uspeo da preživim kad je toliko njih oko mene umrlo", kaže Edi.

U vreme kad je rat bio okončan, već je izgubio celu porodicu, prijatelje i zemlju.


Pogledajte video: Potresno svedočenje preživelog o Kristalnoj noći


„Najcivilizovanija zemlja u Evropi"

Family portrait
Eddie Jaku's Photo Album
Edi kao dečak (desno) sa porodicom - on je jedini preživeo Holokaust

„U Kristalnoj noći, desetorica nacista razvalila su vrata naše kuće", priseća se Edi.

„Kunem vam se, razneli su ih u paramparčad. Mislio sam da ću umreti toga dana."

„Izgubio sam dostojanstvo, veru u čovečanstvo… Izgubio sam sve za šta sam se zalagao", kaže Edi.

„Moj pas je želeo da me spase, da ih spreči da me batinaju, tako da su samo stavili bajonete na puške i ubili ga, uzvikujući: 'Ein Juden Hund', što znači jevrejski pas", kaže Edi.

„Kako je moguće da su moji prijatelji i komšije postali ubice?".

„Bio sam veoma ponosan što sam Nemac. Mislio sam da živim u najcivilizovanijoj, najkulturnijoj i svakako najobrazovanijoj zemlji u Evropi."

„Zašto?".

„Nikad neću uspeti da preživim"

Posle te svirepe noći, Edi je odveden u svoj prvi koncentracioni logor u Buhenvaldu, a nekoliko godina kasnije premešten je u Aušvic.

Zatvorenici u nacističkim koncentracionim logorima dobijali su brojeve po dolasku.

„Kad su mi istetovirali broj na mojoj levoj ruci, to je sve što sam postao: broj", kaže Edi.

U ono vreme je pomislio: „Nikad neću uspeti da preživim u ovom strašnom varvarskom režimu."

„Čitav moj život bio je kao rukom odnesen.

„Ne možete da nadoknadite ono što sam ja izgubio", kaže Edi, ali dao je sve od sebe da preživi i da ne postane ogorčen.


Pogledajte video: Žena koja je preživela Holokaust i oprostila nacistima


„Ne opirete se neprijatelju dok ste u zarobljeništvu"

Behind an electric fence, prisoners of Auschwitz Concentration Camp digging a ditch. Auschwitz, 1940s
Getty Images
Zarbobljenici u Aušvicu kopaju rov u blizini ograde

„Za pedeset odsto mog preživljavanja zaslužna je sreća, za preostalih pedeset to što sam znao kad da progovorim, a kad da ćutim", kaže on.

„Ne opirete se neprijatelju kad ste u zarobljeništvu: oni su vladari a vi ste njihov sluga.

„To što sam bio svestan toga mi je verovatno pomoglo", kaže Edi.

Ali nije mogao svako da izdrži te nehumane uslove.

„Mnogi su odustali. Samo bi odšetali do naelektrisane ograde oko koncentracionog logora i spržili se strujom."

„Ali ja sam želeo da izađem.

„Bio sam toliko besan zbog svega što im se desilo da sam rekao sebi: 'Neko mora da preživi'", kaže Edi.

Kraj noćne more

Russian soldiers flying the Red Flag over the ruins of the Reichstag in Berlin.
Getty Images
Sovjetska Crvena armija zauzela je Berlin aprila 1945. godine

U januaru 1945. godine, više meseci pre okončanja rata, Edi - zajedno sa još oko 60.000 zatvorenika - bio je prisiljen da učestvuje u onome što će postati poznato kao Marš smrti iz Aušvica.

Dok su sovjetske trupe nadirale ka logoru, nacistička vojska u povlačenju premestila je hiljade izgladnelih zatvorenika dublje na teritoriju još pod nemačkom kontrolom, uglavnom peške.

Pošto je prešao stotine kilometara, i ponovo prošavši pored Buhenvalda, Edi je uspeo da pobegne.

Pre događaja od Kristalne noći, Edi je bio snažan i zdrav mladić, ali u vreme kad se rat završio a američki vojnici ga pronašli kraj puta, bio je samo bleda senka nekadašnjeg sebe.

„Imao sam 28 kilograma", priseća se on.

„Krio sam se u pećini. Jeo sam puževe golaće, bio sam veoma bolestan."

Kad je završio u bolnici, obećao je sebi: „Ako preživim, biću najveseliji čovek na svetu. Svima ću pomagati, biću dobrodušan, radiću drugima sve ono što Nemci nisu radili meni."

„To je moja pobeda", kaže on.


Pogledajte video: Aušvic - 75 godina kasnije


„Nisam ogorčen, ali nisam ni glup"

The railway tracks entering the main building at the Auschwitz-Birkenau German Nazi death camp.
Getty Images
U logoru Aušvic stradalo je 1,1 milion ljudi - neki su ubijeni u gasnim komorama, drugi su umrli od gladi, treći su radili do smrti ili su ubijeni u svirepim medicinskim eksperimentima

Edi je bio uporan u želji da ispriča priču o logorima zato što, kaže on: „Možete da odete u Aušvic deset puta, ali i dalje nećete razumeti šta se tamo desilo.

„Kako je tako nešto bilo moguće?".

Čak i ljudima koji su bili tamo bilo je teško da pojme sve užase koji su se odigrali u logorima.

U svojoj knjizi, on piše da su znali za svakodnevne muke i nečovečnost, ali „nismo znali šta se dešavalo u medicinskom sektoru Aušvica".

Moraće da se okonča rat da bi „svirepi, suludi medicinski eksperimenti koje su sprovodili Jozef Mengele i njegovi doktori na muškarcima, ženama i deci iza zatvorenih vrata" postali poznati u svetu.

Edi kaže da nije ogorčen, ali da ni ne laže sebe: „Mnogo nacističkih zločinaca i ubica nije stigla pravda."

„Mogu slobodno da vam kažem, nacisti nisu bili kažnjeni. Žive srećno u Južnoj Americi od našeg novca."

Novi život u Australiji

Eddie Jaku's Photo Album
Eddie Jaku's Photo Album
Eddie and his young son Michael in 1950, on board the ship which was taking the family to Australia

Posle rata, Edi kaže da seu Evropi nije osećao kod kuće.

„Bilo je teško zaboraviti da smo okruženi ljudima koji nisu učinili ništa da spreče progon, deportaciju i ubijanje mog naroda", piše on u svojim memoarima.

Edi je upoznao i venčao se sa Florom i oni su 1950. odlučili da se presele u Australiju i da započnu život ispočetka.

Edi i Flora su u braku sada već 74 godine i imaju odrasle unuke, kao i praunuke koji su slavili zajedno sa Edijem kad je on napunio 100 godina početkom 2020. godine.

„Čitavog života su mi nudili da napišem knjigu o svom iskustvu", kaže Edi, ali on je bio suviše zauzet porodicom, druženjem sa prijateljima… nikad nije bilo pravo vreme za to.

Kad se Florino zdravlje narušilo i ona je morala da se preseli u gerontološki centar, Edi je odlučio da pođe sa njom, i tad je našao vremena da zabeleži svoje uspomene.

„Konačno sam napisao knjigu u penziji!", smeje se on.

„Bili smo usred pandemije, šta sam drugo mogao da radim!".

Nije mu bilo smešno, međutim, kad je čuo da se neko žali zbog mera zatvaranja, rekavši da je to kao da si u koncentracionom logoru.

„Imaš krevet, imaš hranu, imaš sve! Ne poredi izolaciju sa koncentracionim logorom", kaže on, a potom počinje da se smeje.

Uprkos tome što ima sto godina, Edi je čvrsto orijentisan na budućnost i sledeću generaciju.

„Želeo bih da ispričam svima za moja tri H: Nadu, Zdravlje i Sreću (Hope, Health, and Happiness)", kaže on.

„A sreća je jedina stvar na svetu koja se udvostruči kad je podelite sa nekim."

Edi Jaku je govorio sa Martom Kirni sa BBC-ja. Dodatno izveštavanje: Eva Ontiveros


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Podeli sa prijateljima
KOMENTAR DANA

Ne znam da li je Perišić geometar, arhitekta ili lekar.

Marina Matejević čitalac

Tekst: Perišić: Nova zgrada Hitne pomoći biće kod "Stop šopa"

Pronađite nas na: