Južne vesti - Leskovac, Niš, Pirot, Prokuplje, Vranje - vesti iz južne Srbije

17:12, 21. 11. 2021.

| BBC News na srpskom

Film i seks: Zašto nas uvrnuti erotski triler Sudar uzbuđuje i posle 25 godina

Autor: BBC News na srpskom
Sudar
Alamy

U ponedeljak, 3. juna 1996. godine, svaki stanovnik Londona koji je na putu od kancelarije do kuće usput uzeo primerak Ivning Standarda, morao je da zastane kada je došao do naslova koji je glasio: „Film koji ide dalje od granica izopačenosti".

Ove reči je pratila vatrena haranga ispisana preko cele strane koju je potpisao filmski kritičar Standarda Aleksandar Voker.

On je na najsnažniji mogući način osudio novi film Dejvida Kronenberga, adaptaciju romana Džej Dži Balarda o grupi ljudi koja seksualno zadovoljenje pronalazi u automobilskim nesrećama.

Sam Voker, koji je na ovoj poziciji kritičara u Standardu proveo punih 36 godina, nikako nije bio konzervativan kritičar - štaviše, bio je oštar kritičar cenzure i uporno je branio, među ostalim stvarima, Kjubrikov kontroverzni film Paklena pomorandža iz 1971. godine.

Pa kako je onda jedan tako iskusan i liberalan kritičar smatrao da je ovaj film bio toliko problematičan da je njegova preporuka bila da se film uopšte ne gleda?

Da li je to bio jednostavno trenutak u kojem kritičari sa godinama postaju reakcionarni?

Ili je ovo ipak bio slučaj u kojem je on video nešto duboko uznemirujuće ili čak i štetno u Kronenbergovom Sudaru?

Prošlo je 25 godina od premijere Kronenbergovog filma, ali on i dalje bez ikakve sumnje predstavlja potresno delo u kojem se prožimaju vrlo izazovne i polarizujuće teme prezentovane na intenzivan, promišljen i beskompromisan način.

Za početak, prva scena u filmu sadrži obilje seksa.

Baš kao i druga.

I treća.

Sudar
Alamy
Film se bavi supružnicima Džejmsom i Ketrin (Džejms Spejder i Kara Anger) koji bivaju uvučeni u jednu devijantnu grupu

Kada ovo gledate prvi put, naročito u bioskopu, poprilično ste zbunjeni: delom zbog toga što ne znate kada će se ovaj nasrtaj seksa završiti, a delom i zbog toga što treća scena otkriva da su ljubavnici prikazani sa različitim partnerima u uvodnim scenama zapravo muž i žena, Džejms i Ketrin (Džejms Spejder i Debra Kara Anger).

Njihovo seksualno zadovoljstvo dolazi sa revizijom neverstava počinjenih tog dana na balkonu sa kojeg se vidi auto-put.

Put koji gledaju je Auto-put 401, to jest njegov deo koji prolazi kroz Toronto i koji je, u stvarnosti, najprometniji put u Severnoj Americi, poznat po mnogim sudarima zbog kojih je jedan njegov deo bio toliko ozloglašen da je dobio naziv Aleja zločina.

To ne možete da saznate gledajući Sudar; protok automobila ispod stana Ketrin i Džejmsa, raskošno snimljen tokom večernjeg špica, kroz optiku Petra Sušickog, regularan je, predvidljiv i potpuno konvencionalan.

Ali žestok sudar je ono što inicira zaplet ovog filma. Džejms tokom noćne vožnje gubi kontrolu nad autom i počinje da krivuda i da se kreće ivicom suprotne trake sve dok se ne zakuca direktno u automobil koji mu dolazi u susret.

Suvozač tog auta glavom probija šoferšajbnu Džejmsovog automobila i ostaje mrtav na licu mesta.

Džejms je šokiran i njegov pogled je uperen ka vozaču drugog auta.

Oštrih crta lica, kratko ošišana plavuša je Helen (Holi Hanter), a njena prva reakcija kada ugleda lice čoveka koji je kriv za smrt njenog muža je da ukloni pojas i Džejmsu na trenutak otkrije gole grudi.

Nisu samo Džejms i Ketrin seksualno devijantni, već je to očigledno svojstvo Kronenbergovog filmskog sveta.

Evidentna je međusobna privlačnost Džejmsa i Helen koja ga upoznaje sa grupom fetišista koje privlače sudari i koje predvodi Von - ubedljivo najsenzualniji i najdinamičniji lik u filmu - figura kroz koju se prožimaju svi misteriozni projekti ove grupe.

Poslednja ključna figura koju upoznajemo je Gabrijela (Rozan Arket), nestašna i hendikepirana žena sa protezama na nogama, koja je deo grupe.

Ona na bedru ima duboki ožiljak u obliku vagine.

Tokom celog filma odvijaju se mnoge seksualne scene u kojim partneri izvode sve moguće permutacije po pitanju sastava parova.

Džejms i Helen. Džejms i Gabrijela. Von i Ketrin. Von i Džejms. Helen i Gabrijela.

Scene nikada nisu eksplicitne, barem ne u smislu hardkor porno filmova, ali nisu ni nežne.

Automobili imaju veliku i značajnu ulogu u seksualnoj logistici - u početku je ona statična, potom se polako pokreće, kroz perionicu, a zatim, kako se Vonova projekcija približava kraju, ona kulminira jurnjavom ulicama grada, u punoj brzini.

Šta je uopšte Vonov projekat?

Ni manje ni više nego ultimativno preplitanje seksa i sudara - ili možda preplitanje seksa i sudara sa ultimativnim.

Ako francuski izraz za orgazam može da se prevede kao „mala smrt", onda su Vonovi snovi o seksualnom zadovoljenju grandiozni: velika smrt, gume koje škripe, zvuci udara branika o branik, kotrljanje točkova i rasuto staklo.

sudar, Kronenberg
Alamy
Film Sudar, kanadskog autora Dejvida Kronenberga je radikalno beskompromisan čak i za njegove standarde

Koreni uznemirujuće snage

Kasnije u filmu, Von izgovara repliku koja je, više nego bilo šta drugo, zapečatila sudbinu Sudara kao potencijalno uvredljivog filma: „Automobilski sudar je događaj koji je manje destruktivan nego što je inspirativan - to je oslobađanje seksualne energije koja je proizvod seksualnosti onih koji su umrli intenzitetom koji je nemoguć u bilo kojoj drugoj formi".

Automobilske nesreće nisu ništa novo u kinematografiji i veliki broj filmova - od filma Boni i Klajd pa do Vikenda i Bedlenda - povlačio je paralele između automobila, oslobađanja, seksa i smrti.

Ovakve filmove možemo nazivati i „egzistencijalističkim romansama", što je način na koji i Kronenberg opisuje Sudar.

Ali sva tri pomenuta filma, kao i mnogi drugi, za razliku od Sudara romantizuju protagoniste suprotstavljajući ih staromodnim autoritetima ili, kao u slučaju filma Bedlend, dopuštajući im međusobno romantični odnos.

Sudar uznemirava jer nanovo povlači granice ka nečemu što možemo smatrati romantičnim.

Bilo je potrebno da se kompletan konvencionalan, holivudski erotski potencijal - senzualna uloga Kare Anger i dečački lep, odeven u kožnu jaknu Spejder - stavi u službu otupljivanja naših čula koje bi nas navelo da gledamo sve dok naša uobičajena reakcija na seks u bioskopu ne bi bila u potpunosti dekonstruisana.

Efekat nije samo usađivanje duboko uznemirujuće ideje da su automobilski udesi „više inspirativni nego destruktivni" - već i prihvatanje tog argumenta kao nečeg sasvim normalnog.

Zbog toga ovaj film toliko uznemirava.

Ono što možda i najviše iznenađuje u ovom slučaju je to da Sudar nije nikakva apstraktna intelektualna vežba bilo Balarda ili Kronenberga, već nešto istinski lično.

Ime protagoniste je i u knjizi i u filmu Džejms Balard, a Balard pisac je knjigu već opisao kao nešto što više pripada autobiografiji nego njegov čuveni memoar Carstvo sunca.

„Sve su to moje fantazije", rekao je Balard tokom jednog intervjua za Gardijan u vreme premijere filma, kada su ga upitali zašto je glavnog junaka nazvao vlastitim imenom.

To je romanu dalo „stepen iskrenosti koja inače ne bi bila prisutna".

U međuvremenu, dok razmišljamo o tome šta je Kronenberga navelo da od romana napravi film, on je sam, inače veliki zaljubljenik u automobile, rekao da je „roman u njemu započeo izvestan proces koje je mogao da bude dovršen samo stvaranjem filma, jer je to jedini način na koji sam u stanju da istražujem lične reakcije na razne stvari i da shvatim sopstveni život".

Ali priča o korenima Sudara doseže do vremena koje je prethodilo romanu.

Tri godine pre nego što je roman objavljen, Balard je otvorio kontroverznu, tronedeljnu izložbu Uništeni automobili u Nju Arts Labu u Londonu.

Na njoj su se nalazile tri automobilske strukture iz naziva izložbe.

Naredne godine, on je igrao glavnu ulogu u kratkom eksperimentalnom filmu pod nazivom Sudar! napravljenom za BBC.

Iako je film bio inspirisan poglavljem iz njegovog prethodnog romana Etrositi egzibišn, on u sebi već sadrži elemente Sudara - i to ne samo Balardovu transformaciju sebe u sopstvenoj umetnosti, već i duboko promišljenu meditaciju o metafizici automobilskih udesa i uloge automobila u modernom svetu.

„Dvadeseti vek ima svoju najjaču ekspresiju na auto-putu", kaže Balard u filmu.

„Sve je tu: brzina, nasilje našeg doba, čudna ljubavna avantura sa mašinom i sa sopstvenom smrću".

On nastavlja sa pitanjem u kojem mnogi mogu da vide i provokaciju: „Da li smo mi samo žrtve totalno besmislene tragedije ili sve to ima veze sa našim podsvesnim ili čak i svesnim, prećutnim pristajanjima na to?".

„Svake godine stotine hiljada ljudi strada u saobraćajnim nesrećama širom sveta. Da li su to sistematizovane smrti? Izazvane silama sudara našeg tehnološkog okruženja, naših nesvesnih fantazija o moći i agresiji?".

Ovde prosto nije bilo šanse da Holivud prihvati ovakvu ideju - da ne samo da svako od nas može da bude ubica, već i da svi koristimo tehnologiju kako bismo u isto vreme i sakrili i realizovali vlastiti ubilački potencijal - i dovede je do logičnog zaključka bez ublažavanja posledica.

Svaki film koji bi beskompromisno istraživao ovakav koncept je bio osuđen da nastane van tog sistema, pa čak i u situacijama kada bi u recepturu bio dodat seks, kao što je to bilo u Balardovoj viziji.

U stvari, prva verzija adaptacije romana Sudar je bio kratki film Košmarni anđeo iz 1986, koji su producirale i režirale dve mlade žene, Suzan Emerling i Zoi Belof.

Međutim, veći budžet - iako su njegovih devet miliona i dalje bili relativno mali za jedan celovečernji film - bio je neophodan ne bi li se stiglo do istinske prirode ovakvog projekta.

Sve automobilske scene u Sudaru, naročito one koje prikazuju vozila u pokretu, bile su uverljive baš zato što su na lokacijama korišćeni pravi automobili.

Agresivne jurnjave su dodale dozu realizma filmu, a to ne bi bilo moguće sa specijalnim efektima i kompjuterizovanim slikama urađenim sa mikro budžetima.

Ovako su bili mnogo bliži našem realnom svetu.

Moralna panika

Uprkos tehničkom majstorstvu i profesionalizmu, ili možda baš zbog njih, Sudar je imao posledice po samu publiku.

Problemi su počeli još u maju 1996, kada je premijera u Kanu protekla uz drastično podeljene reakcije.

Nije retkost da neki film u isto vreme dobije i aplauze i zvižduke, ali još je ređe bilo to što je Kanski festival izmislio „Specijalnu nagradu za originalnost, izazovnost i odvažnost", samo da bi zaobišao žestoke reakcije predsednika sopstvenog žirija, Frensisa Forda Kopole, koji nije hteo ni da se rukuje sa Kronebergom na ceremoniji dodele nagrada.

Dve nedelje kasnije, s druge strane Kanala, došlo je do medijskog besa koji je pratio prvo prikazivanje filma u Engleskoj, na filmskom festivalu u Londonu.

Dejli Mejl i Ivning Standard su pokrenuli kampanju za zabranu filma i u tome uspeli u odborima u Kardifu, Kirklesu, Volsalu, Severnom Lankaširu i Vestminsteru - tako da film nije mogao da bude prikazan ni u londonskom Vest Endu.

Kada je 1977. godine, Odbor za filmsku klasifikaciju u Britaniji (BBFC) dao zeleno svetlo za integralno prikazivanje filma, odgovor Dejli Mejla je stigao sa naslovne strane: „Cenzori rekli da razvratnom seksualnom filmu".

Ne samo da su organizovali zasede članovima odbora i objavljivali detalje iz njihovih privatnih života - članica odbora Margaret Ford je završila u suzama na pragu sopstvenog doma - već su i pozvali svoje čitaoce da bojkotuju sve proizvode Sonija, koji je bio distributer filma u Velikoj Britaniji.

I nisu samo novinari tabloida besneli zbog filma.

Sudar je postao i politički vruć kesten u Vajtholu: o njemu se ozbiljnim rečima raspravljalo u Ministarstvu unutrašnjih poslova, pa je čak i sekretarka za nacionalno nasleđe Virdžinija Botomli tražila od lokalnih vlasti zabranu filma iako ga nije ni gledala.

Tokom govora na Londonskom filmskom festivalu, Balard je rekao da smatra da takve izjave dolaze zbog „panike" u koju je tadašnja konzervativna vlada upala „pred već izvestan izborni poraz… oni su se hvatali za slamku".

U svakom slučaju, film je donosio zaradu u bioskopima širom sveta, a podgrejana atmosfera kao da je bila specifična samo za Veliku Britaniju.

„Zaista mislim da je reakcija na moj film u Britaniji bila izolovana", rekao je Kronenberg u debatnoj emisiji Srce stvari na BBC-ju.

„Kao da u Engleskoj postoji neki mentalitet opsade i strah od toga da će se zaraziti… reakcije su stizale iz više od 40 zemalja, ali nigde ni blizu nije bilo ludilu na koje sam naišao u Engleskoj".

Na mnogo načina, Sudar više nije kontroverzan: od kada je prošle godine urađen 4K remaster filma, on je globalno okarakterisan kao remek-delo.

Ali njegov cilj je i dalje nedokučiv.

Tokom susreta koji je organizovao Gardijan, Balard i Kronenberg nisu mogli da se slože oko toga da li je Sudar na kraju krajeva poučna priča.

Prema Balardu, „to mora da bude poučna priča, u suprotnom je to iskaz jednog psihopate".

Za tu izjavu je Kronenberg rekao da je limitirana.

Balard je kasnije povukao tu izjavu, a roman nazvao „psihopatskom himnom".

Titan
Alamy
Ako Sudar ima svog duhovnog naslednika, onda je to Titan Žulije Dukorno, koji je osvojio Zlatnu palmu na ovogodišnjem Kanskom festivalu

Jedan od problematičnijih aspekata filma je činjenica da se on teško nosi sa svim kosekvencama seksualnog uživanja u projektovanim saobraćajnim nesrećama, kao što je na primer konstatacija da nevini ljudi stradaju u njima.

I zaista, Kristofer Tuki, novinar Dejli Mejla, s pravom preispituje Kronenbergovu opservaciju da su svi seksulani odnosi u filmu dobrovoljni.

On ukazuje na to da seksulani odnosi možda i jesu, ali da sudari - suštinski deo uzbuđenja - definitivno nisu.

Kako stvari stoje danas

Kronenbergova apsolutna posvećenost da pokaže, a ne da prepriča, njegovo odbijanje da ukrasi film nekom vidljivom moralnom strukturom, kao i odgovornost koju je u potpunosti poverio publici, načinili su film radikalno beskompromisnim.

Sudar je svakako bio unikatan: šef BBFC-a Džejms Friman ga je nazvao „jedinstvenim", a onda je još dodao i da „nikad ništa slično nije postojalo, nemamo sa čime da ga poredimo".

Ali u sličnom ključu, Sudar je bio i kulminacija, konačni kraj svih ideja (i egzekucije tih ideja), apsolutno završni potez koji nije mogao da bude čak ni putokaz za druge autore.

Stvorio je žanr kojeg je bio jedini predstavnik - makar do ove godine kada se pojavio Titan Žulije Dukorno.

Titan je bolje prošao u Kanu u kojem je osvojio Zlatnu palmu.

U njemu se takođe povezuju seks, automobili i nasilje, ali se i neke ideje iz Sudara prilagođavaju 21. veku, dok tehnologija izgleda još invazivnije - ako ništa drugo, protagonisti iz Titana seks sada upražnjavaju sa automobilom, a ne samo u njemu.

Bez obzira na sve, Sudar ostaje seksualno transgresivan.

Iako u njemu nema probijanja granica u seksualnoj eksplicitnosti, on filmski seks razdvaja od biološkog, od konvencionalne asocijacije sa romansom, ali i od svake pomisli da mu cilj bude podilaženje širokoj publici.

Možda je Aleksandar Voker imao primedbe na likove koji su „isključivo definisani svojim seksualnim opsesijama", ali za Kronenberga je to bio deo poente.

„Seksualne scene jesu ovaj film", rekao je on u jednom intervjuu.

„Ukoliko se publika opire narativu, teksturi i razvoju likova - onda neće ni shvatiti film".

Veći deo gledalaca nije bio ni spreman za seksualni prikaz Gabrijele, hendikepirane devojke.

S jedne strane imamo mišljenje da je njen portret uvredljiv i da vodi do onoga što Tuki naziva „ortopedskim fetišizmom".

Ali s druge strane, BBFC, koji je vodio računa o tome, je prikazao film grupi od 11 hendikepiranih osoba i otkrio da „iako odabrana grupa nije uživala u filmu, ona je zaključila da je prikazivanje hendikepiranih ljudi koji su u stanju da budu seksualno i atraktivni i aktivni - generalno pozitivna stvar".

Štaviše, Kronenberg je izjavio za BBC da je do njega stiglo „nekoliko poziva i pisama u kojima se kaže da je Gabrijela ikona i heroina za hendikepirane, neko ko odbija da nakon nesreće bude usahnula i bespolna kreatura".

„Ona je, u stvari, veoma ponosna i snažna u svojoj seksualnosti i eroticizmu i u svojoj želji da sopstveno telo inkorporira u seksualnost, umesto da pokuša da sakrije svoje nedostatke".

I zaista, jedno od najintrigantnijih tumačenja Sudara je da je on, na neki perverzan način, pun nade.

Gledajući ga danas, u vreme kada prodornu bespolonost mejnstrim filma konstantno oplakuju sineasti, Sudar je naročito postojan: njegovi će junaci uraditi bilo šta samo da bi ostvarili seksualnu vezu sa partnerima koji pristaju na to.

Za mnoge je ovaj momenat veoma mračan.

Ali Kronenberg stvari vidi drugačije: „Lično, ja mislim da film nije nimalo depresivan", kaže ovaj provokativni Kanađanin.

„Likovi u filmu se ne zadovoljavaju praznim, beživotnim situacijama u kojim su se našli.

„Oni žude za životom, čak i kada ga traže kroz opasnost ili smrt. Mislim da je to vrlo ljudska osobina".


Pratite nas na Fejsbuku i . Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Podeli sa prijateljima
KOMENTAR DANA

Prijaviš korpuciju protiv SNS funkcionera SNS agenciji, SNS tuzilaštvo podnese tužbu SNS sudu. Pa ovo bre ni Monti Pajton ne bi smislio.

Srboljub čitalac

Tekst: Niš dobio kancelariju Agencije za sprečavanje korupcije, Sotirovski kaže - dokaz da se gradska vlast ne plaši

Pronađite nas na: