Južne vesti - Leskovac, Niš, Pirot, Prokuplje, Vranje - vesti iz južne Srbije

19:29, 10. 11. 2020.

| BBC News na srpskom

Srbija i mentalno zdravlje: Kako je Siniša preko filmova pronašao novi životni put

Autor: BBC News na srpskom
Siniša Račić
Siniša Račić
Iz korporativnog sveta u svet prirode, sporta i joge - preko filmova.

Siniša Račić ima 52 godine, voli prirodu, sport i da putuje, a za sebe kaže da nije turista, već avanturista. Ali nije uvek bilo tako.

Nakon više godina provedenih u korporativnom svetu, 2013. godine zatekao se „bez posla, novca i ideja, ogorčen, ozlojeđen i iscrpljen".

„Protiv stresova i beznađa borio sam se sportom, ali onda je došla zima i nisam znao šta da radim", kaže Račić u intervjuu za BBC na srpskom.

„Pitao sam se kako bih mogao da odagnam negativne misli. 'Pa, volim da gledam filmove', pomislio sam".

Tako je, kaže, u borbi protiv beznađa „sebi odredio filmsku terapiju".

U naredna dva i po meseca gledao je, kaže, filmove po ceo dan, izlazeći iz stana eventualno samo po namirnice i malo sportskih aktivnosti.

Ulazio je dubinski u karaktere likova i praktično „živeo njihove živote", kaže.

„Moj život u tom trenutku nije postojao, preko dana sam gledao filmove do kasno u noć, posle sam ih sanjao i strašni misaoni procesi su se dešavali u mojoj glavi.

„Sa prvim lepim prolećnim danima sam se probudio, bilo je nadrealno", kaže Račić, kasnije osnivač Aktivnog odmora, udruženja za boravak u prirodi.

I njegov život više nije bio isti - prošle godine je, na primer, išao na avanture po Aziji, uživao u lepotama Kambodže i Balija, uz brojne dane na biciklističkim turama.

Filmska terapija

Pre filmske terapije Račić je radio u farmaceutskoj industriji - prodavao je lekove.

Međutim, u taj svet nikako nije mogao da se uklopi i nađe sebi mesto pa je, kaže, tokom godina promenio 13 firmi, uz mnogo neuspešnih intervjua za posao.

Na kraju je, te zime 2013. godine, tražeći psihički mir uzeo neplaćeno odsustvo, a u pomoć su stigli reditelji, glumci i scenaristi.

„Pasionirani sam filmofil, volim filmove koji raznose psihu, psihološke drame, naučnu fantastiku, priče o odnosima sistema i čoveka…

„Jednostavno, u okolnostima kada mi je sve išlo nizbrdo pokušao sam tračkom zdrave svesti da sebi kreiram nešto što će mi oplemeniti život", navodi on.

Recept je bio jednostavan - filmografije omiljenih režisera pred sobom i jedno po jedno ostvarenje.

„To su Lars fon Trir, obožavam Kronenberga, Vima Vendersa… Od stare garde tu je Hičkok, uz njega sam odrastao i rado mu se vraćam.

„U nekom trenutku su se iscrpeli najbolji reditelji, pa sam birao glumce po karakterima koji mi se dopadaju i gledao sve njihove filmove".

Uz mali ekran je, kaže, provodio i do 15 sati dnevno.

„Jedini trenuci kada nisam gledao filmove bili su obroci ili odlazak u toalet".

Koliko je to filmova dnevno - ne zna tačno.

„Ne spadam u red velikih spavača, eventualno šest-sedam sati sna mi je potrebno. A ako preostale sate u danu podelimo sa prosečnim trajanjem filmova, eto rešenja".

Koliko ih je ukupno pogledao za ta dva i po meseca je već viša matematika.

Ipak, trudio se, kaže, da to budu uvek kvalitetni filmovi.

„Američku kinematografiju u poslednjih 20 ili 30 godina prezirem. To ne gledam uopšte. Isključivo volim umetničke filmove i teške psihološke drame".

Ništa od toga mu, dodaje, nije bilo naporno.

„Sa radošću sam započinjao dan".

Siniša Račić
Siniša Račić

„Maligna tuga"

Sandra Bijelac, psihoterapeutkinja

Bavljenje hobijima, zdrava ishrana, šetnja, sport, druženje sa porodicom… To su sve načini za borbu protiv depresije i beznađa.

Međutim, problem je što depresivni ljudi nemaju motiv za to.

Oni znaju da bi terbalo da se bave hobijima koji su ranije voleli, ali ne vide smisao u tome. Problem je pokrenuti ih za bilo šta.

Depresija je poput maligne tuge… Glavne karakteristike su osećaj samokrivice i nedostatak želje, gubitak smisla.

To su veoma ozbiljne stvari i zato je problematičano kada se površan način pristupa psihijatrijskim problemima.

Prvo je potrebno postaviti dijagnozu depresije, za šta je potrebna stručna osoba, a kojih se mnogi boje, jer se boje lekova.

Depresija ima nekoliko stadijuma i nisu lekovi neophodni za sve - psihoterapija je nekada dovoljna, ali je potreban razgovor sa stručnom osobom.

Desi se i da dođe do prolazne tuge - posle, na primer, gubitka neke osobe - ali često ljudi nemaju kapaciteta da se sami izvuku i zato nam je potrebno da nam neko priđe, pomogne i motiviše nas da se bolje osećamo.


Oporavak

Račić kaže da je tokom gledanja filmova „ulazio u razne sfere i dubine karaktera filmskih likova", s nekima se identifikovao, neke je analizirao, a neke prezirao.

„Kroz njihove karaktere i situacije sam vršio introspekciju samog sebe i shvatio da moji problemi uopšte nisu nerešivi.

„Čak i da su marginalni, treba čovek da se sabere, koncentriše i reši ih".

Siniša Račić
Siniša Račić

Oporavak je, kaže, trajao tri do tri i po meseca i na kraju mu se „probudila strast i emocije".

Tada je, dodaje, doneo „jednu od najvažnijih odluka u životu - da voli sebe, uprkos beznađu, osećaju odbačenosti i izolovanosti".

„Kad je stiglo proleće probudio sam se sa željom i svešću da mogu dalje, da sam ojačan i osnažen.

„Iskristalisala se ideja da treba da se bavim hobijima koji mi daju veliku radost, da ih kapitalizujem i pretočim u posao".

Tako je nastalo njegovo „Fitnes i joga udruženje za aktivan i zdrav život", što u praksi znači mnogo biciklizma, jedrenja, šetnji po prirodi i sličnih stvari.

Tada je potpuno promenio stil života.

„Svanulo mi je kad sam izbacio televizor iz kuće", priseća se Račić.

„Naravno, nisam neinformisan, pratim sve preko interneta, ali selektujem informacije - nema tabloida, svi su blokirani.

„U današnje vreme zaista je moguće kvalitetno selektovati informacije".

Ipak, kaže, nije bilo lako prevazići „dresure sistema".

„Godinama sam, ako vozim bicikl u radno vreme, negde između osam i pet, osećao nelagodu, iako nisam nigde bio zaposlen.

„Osećao sam da nemam pravo to da radim u radno vreme i nelagodno sam se osećao.


Zovu ga „Izazivač suza":


Posle je, dodaje, trebalo promeniti stav da posao ne možeš da radiš ako nisi kod kuće ili na radnom mestu.

„To sam tek prošle godine prevazišao. Mogu da budem na bilo kom delu sveta, a da posao protiče kako treba", ističe.

Putovanja

Tako je i bilo - u poslednjih nekoliko godina putovao je širom planete.

„Nisam turista, već avanturista", ističe Račić.

„Ne putujem da bih se čekirao ili slikao negde, već da bih dubinski upoznao neke kulture".

Naročito je, kaže, putovao prošle godine, kada je „otkrio Aziju".

„Bio sam mesec dana u Indiji, 12 dana na Baliju, 17 u Kambodži, 20 i nešto u Kini, 50 i nešto na jedrenju, nekoliko meseci na biciklističkim događajima....

„I sve vreme sam radio, samo mi je bilo bitno da imam internet."

Kako kaže, mogao je tako i mnogo ranije, ali je imao „unutrašnje blokade koje je sistem nametnuo".

„Kada se sve promenilo imao sam nekih 44, 45 godina i mislio sam da mi je ono čime se bavim suđeno za ceo život.

„Nisam mogao ni da zamislim da čovek u tim godinama iz korena može da promeni i profesiju i život".


Kambodža i sindrom sagorevanja

Siniša Račić

Kambodža je zemlja broj jedan u kojoj sam bio.

Prethodno sam imao sam interesantno putovanje u Kinu i Kambodža nije bila u planu, ali se dogodila, a ja ne verujem u slučajnosti.

Verujem da ti život pruži nešto što ti u tom trenutku treba.

Otišao sam u Kinu na poziv prijatelja i naravno su me je fascinirala tehnologija i hajtek gradovi, ali sam bio šokiran koliko je priroda devastirana, koliko je sivo nebo, nema Sunca....

Devastirali su prirodu, potpuno su se orodili od nje.

Kina me je zastrašila i pobegao sam glavom bez obzira.

Jedan od domaćina mi je rekao da se super proveo u Kambodži, koja je udaljena samo dva sata avionom, a povratna karta je bila 95 evra.

Otišao sam, želeći da budem u čistoj prirodi, u njenom izvornom obliku.

Išao sam na divlja ostrva gde je prašuma, spavao pod vedrim nebom… Namerno sam izlazio iz zone komfora.

Veoma sam bio uljuljkan od detinjstva, ne mogu da se pohvalim da su me roditelji spartanski vaspitali. Naprotiv, ložili su peć na 40 stepeni.

Tako sam pod stare dane odlučio da se pogiravam sa sobom, spavao sam namerno u jeftinim hostelima, dormovima… Bilo je fascinantno.

Oduševili su me i priroda i narod i sloboda, ali i dolazak masa zapadnjaka koji su doživeli sindrom sagorevanja.

I dođe tako čovek iz Holandije, top menadžer, vidiš da je uglađen i volontira pet meseci na recepciji sa 40 i nešto godina.


Siniša Račić
Siniša Račić

Šta dalje?

Pa, ne zna se.

Korona virus pomrsio je račune mnogima, pa i Račiću.

„Dobro je, držim se", odgovara na pitanje kako je.

„Nije baš najsjajnija faza u mom životu, posao je ozbiljno pogođen pandemijom, ali dovijam se na razne načine da opstanem".

Na pitanje šta vidi kad se osvrne iza sebe na put koji je prešao, odgovara: „Ogromna istrajnost i vera u mogućnost boljeg života po sopstvenim pravilima".

„Oduvek sam verovao da mi pripada sloboda, iako su mnogi to sputavali.

„Dugo, predugo sedenje u kancelariji, stavovi da su korporativne vrednosti vrednije od privatnog života…"

Zbog čega onda veliki broj ljudi ne učini isto što i on, nego sede u kancelariji?

„Da budem surovo realan - uglavnom potrebno je da bolest dođe", kaže Račić.

„Kancelarije mogu da služe za maštanje. Niko te ne remeti da obavljajući posao maštaš o nekom lepšem i boljem životu…

„Da krišom pogledaš napolju kako Sunce sija i zamisliš da voziš bajs po prirodi, a da sa strane gledaš u kancelarije.

„Mi smo kreatori naše budućnosti i sudbine, od nas zavisi".


Pratite nas na Fejsbuku i . Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Podeli sa prijateljima
KOMENTAR DANA

Obično se policija ne meša u svoj posao. Kako se ovo desilo?

Žika čitalac

Tekst: Vozio u Nišu 103 kilometara na sat gde je dozvoljeno 60, i to pod dejstvom alkohola i kokaina

Pronađite nas na: