Fotografkinja Džulija Kil odlučila je da objektiv fotoaparata uperi prema sebi i napravi niz auto-portreta inspirisanih poznatim slikama, filmovima i drugim fotografijama.
Kil je nekoliko meseci provela u Londonu, posle čega se vratila u Pariz, baš u trenutku kada je tamo počeo karantin, kao mera borbe protiv virusa korona.
„Umesto da idem na polje i šetam ulicama koje toliko volim, bila sam zatvorena u stanu na šestom spratu. Odjednom sam, kao i mnogi, bila izolovana i nisam znala šta sutra donosi", kaže.
„Osećala sam se kao u snu, živela sam između stvarnosti i neverovatnog, a jedini vodič su mi bile vesti i promene koje sam primećivala da se dešavaju oko mene iz dana u dan", dodaje ona.
„Prvo sam mislila da napravim repliku slike 'Lejdi Lilit', slikara Danta Rosetija, tako da sam čekala tačno određeni trenutak u smiraj dana kada svetlost postaje zlatna. Međutim, kada sam napravila fotografiju umesto ogledalca, kao Lejdi Lilit, uzela sam mobilni telefon, što je pokazatelj komunikacije sa drugima u izolaciji"
„Nisam radila i nije bilo društvenog života, tako da sam brzo od nemam vremena ni za šta prešla na to da imam dosta vremena.
„I svi izgovori koje sam sebi davala kako ne bih radila na mojim kreativnim idejama su pali u vodu.
„Odlučila sam da svakog dana uradim jedan portret - potpuno bih se unela u taj svet.
„Istraživala sam, slušala muziku iz tog doba, gledala filmove i dokumentarce. Obratila sam pažnju i na pozu i emociju koju određena slika ili fotografija šalju, pa dala sam sebi vremena da to ponovim.
„Ova fotogafija inspirisana je filmom 'Petparačke priče' Kventina Tarantina. Želela sam da ponovim ovaj čuveni filmski poster, ali da na njemu budu predmeti koji su danas važni. Nazvala sam ga 'Prava fikcija', zbog velikog broja nadrealnih, tragičnih i nekada senzacionalnih priča koje preplavljuju naše društvene mreže".
„Sve što se nalazi na fotografiji sam improvizovala sa stvarima koje već imam u kući, izuzetak je samo par krila koje sam željno čekala da stignu sa Amazona.
„Rad na ovom projektu dao mi je strukturu i bio mi je igralište u danima karantina, kao i način da vizuelno izrazim ono što ja i drugi osećamo u ovom trenutku".
„Dok sam razmišljala o čuvenim fotografijama, pala mi je na pamet Vermerova divna slika 'Devojka sa bisernom minđušom'. Pošto nisam imala velike biserne minđuše improvizovala sam sa onim što imam - jajima i plavim peškirom koji obmotam oko glave posle svakog tuširanja".
„To što je svet usporio, uprkos tragičnim okolnostima, na neki način može da bude i dar - dar koji može biti ispunjen ne samo strahom, već i nadom i pokušajem da se osvrnemo oko sebe, naučimo nešto i ponovo povežemo na način koji smo možda izbegavali u svetu na koji smo navikli".
„Noć pre ove fotografije gledala sam vampirski film 'Samo ljubavnici opstaju', Džima Džarmuša. Pomislila sam da taj film savršeno oslikava trenutno stanje, jer malo ljudi izlazi napolje tokom dana, poput lika Adama. Tako sam napravila prvu scenu i okružila se knjigama kako bih ukazala na nadrealni svet u kojem osećam da mi ponekad živimo".„Inspirisana Voterhausovom 'Dušom ruže', ova fotografija je nastala zbog moje želje da budem napolju, mirišem novo prolećno cveće, a sve što sam imala bila je isušena ruža".„Dan sam provela pored prozora, držeći se grčevito za polomljenu disko kuglu u nadi da ću uhvatiti malo pravih odraza sunčeve svetlosti, a sve dok mi je treštala disko muzika. Posle toga sam pustila film 'Groznica subotnje večeri'."„Neki dani su plavi. Pikasova plava faza nastala je zbog njegove depresije. Lik njegove slike 'Femme aux Bras Croisés', koja bi mogla da bude zatvorenica u Sen-Lazar zatvorskoj bolnici u Parizu, imala je tup izraz lica nekoga ko je mnogo patio. Taj tup izraz lica i izolovanost bili su nešto sa čime sam mogla da se poistovetim, pa sam pomislila da ponovim tu sliku".„Ova je inspirisana likom Pris iz filma 'Blejd raner' Ridlija Skota. Danas redovno mislimo o tome šta će biti u budućnosti, a te misli su pune nesigurnosti. Ovaj film je objavljen 1982. godine, a dešava se u 2019. Na mnogo načina pokazuje šta znači biti čovek, što mi je palo na pamet zbog stalnog razmišljanja o načinu na koji živimo danas"„Uz pomoć Hemingvejevih reči lutala sam pariskim ulicama. Neki danima prevladava umor i um ispunjen bukom, praćenom čežnjom za unutrašnjom tišinom."„Želela sam da napravim sopstvenu verziju divnog portreta Meril Strip, a koji je uradila Eni Libovic, ali sa predmetima koje koristim na dnevnim nivou, poput maske za lice. Mutno se vide četkica za zube i pasta, što je pokazatelj toga da je kamera zapravo ogledalo u kupatilu, a da gledaoci vide moj odraz"„Želela sam da istražim simboliku dodira u trenutnom svetu, usred brojnih upozorenja da ne dodirujemo lice i održimo distancu od minimum dva metra od drugih".„Radovi Gerharda Rihtera uvek su mi bili inspiracija. Ironično, isto je i sa skrivanjem lice od kamere. Za ovaj portret odlučila sam da budem bez kostima i da mutni efekat ponovim korišćenjem balzama za usne".„Ovaj portret inspirisale su vesti da su u Francuskoj obustavljene sve porudžbine sa Amazona koje nisu neophodne za život, kao i grčki mit o Pandori, koja je bila radoznala, pa je otvorila kutiju, što je izazvalo bolest, smrt i bedu u svetu. Međutim, shvatila je da je unutra ostalo nešto što je drugačije. Kada je ponovo otvorila kutiju i to je izletelo - svetlost koja je preko panike i bola širila osećaj mira. To je bila nada. A nada je dar koji nas tera da nastavimo dalje, jer znamo da će i ovo nekada proći".
Građani Pariza su u karantinu do 11. maja, a Kil kaže da će nastaviti da pravi portrete.
Džulija Kil je vlasnica autorskih prava na sve fotografije iz ovog teksta
8. 6. 2023.
Garantovano namešten tender za izvođače radova.
Zoki ajduk Čitalac