


Nema opozicije, nema diskusije – jasno je da nema parlamentarizma. Nema parlamentarizma – nema ni demokratije. Ali opozicija kaže da su oni napustili parlament baš zbog toga što tamo već nije bilo demokratije. Rebus?!

Jedan takav sistem u ovom gradu za svoje “vikare“ postavlja adekvatne kadrove koji mogu da daju i takve izjave koje su ravne izjavama onih sovjetskih apartčika koji su prvo svesno prikrivali nivo radijacije a potom i odugovlačili sa primenom bezbedonosnih mera, dopustivši tako da se broj žrtava i nesagledivih posledica dramatično uveća, umesto izbegne ili makar smanji.

Da li stvarno verujete kako se naša vlast naprasno promenila nabolje i odlučila da poštuje Ustav i zakone ove države i zašto ne? I da ćemo stvarno ući u EU sa ovakvom zarobljenom državom u kojoj važe partijski zakoni i odluke samo jednog čoveka? U pravu su Ana i Jadranka. Ovo više uopšte nije smešno.

Izveštaji Evropske komisije i “Fridom Hausa” pokazali su jednu stvar – država nam je zarobljena.

Posle svih razmišljanja i samokritika, shvatio sam da biti dovoljno drzak i istupiti u javnost, boriti se otvoreno protiv najgoreg režima u istoriji parlamentarizma u Srbiji, jeste na prvom mestu privilegija drskih, ne odabranih.

Ovog juna su nam se hiljadugodišnje poplave desile, evo već treći put zaredom u zadnjih par godina – odnosno po novom računanju vremena u godini 7. AV, sedma godina od dolaska Aleksandra Vučića na vlast, ili 2019. posle Hrista, ko još računa po starom kalendaru.

Možda niste znali, ali Grad Niš umesto slave Sveti car Konstantin i carica Jelena od ove godine slavi Svetog Propagandistu.

Razlajem li o tome da mi, ma na kojoj tački planete, takav čovek ne može biti mio i ne može biti brat, makar se pisao zemljakom, Srbinom, Nišlijom, Dobričaninom, Bokeljom, rizikujem da ispadnem autošovinista pred svima onima koji bi da srpstvo brane bez trunke kritike.

Sa željom da se što pre krene u lečenje Srbije, u prilogu je samodijagnostika indikacija i kontraindikacija prisustva radikalno naprednog virusa, kao prvi i veoma bitan korak u lečenju te opake bolesti.

Više se i ne krije da je ono jedino što se smatra prihvatljivim “novinarstvom” zapravo propaganda. I to ona najgora, koja ide dotle da na primer medijski radnici glume presrećne vozače koji se slikaju u tunelu u Grdeličkoj klisuri.

Društvo neće da uništi virus koji pretvara ljude u zombije ili vanzemaljce. Uništiće ga Pink, Ministar, Banane i Guske, konkubine i ubutaljke u javnom sektoru, ali najviše „mi junaci“ što ćutimo.

Konačno je skinut veo tajne sa predsednikove Političke platforme za razgovore sa predstavnicima privremenih institucija samouprave u Prištini, koja predviđa da svako rešenje dijaloga Beograda i Prištine mora da bude u skladu sa Ustavom i Rezolucijom 1244 i da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova.

Nemamo, kažu, ono što treba. Rekli su nam to je druga igra. A igra je davila, sistem bi da obara, glavu bi da očara.

Novi auto-put je ušao kontekst “zlatnog doba”, o kojem je ranije govorio predsednik Aleksandar Vučić, a u kojem svi mi navodno živimo. U programu uživo koji je trajao nekoliko sati i koji je prenosilo nekoliko televizija, taj infrastrukturni projekat je predstavljen kao neko svetsko čudo, a Nemci su i pre Grdelice otvorili svoj električni autoban koji im je napravio „Simens“.

Ne znam da li ste pratili, ali ove nedelje je usvojen Zakon o (ne)sprečavanju korupcije, kojim je brže, jače, bolje (čitaj – po hitnom postupku) završen postupak legalizacije korupcije kao zvaničnog brenda Srbije. Shodno tome, neophodno je da se oda počast hrabrim poslanicima koji su imali smelosti da javno priznaju svoju zavisnost. Dobro se zna da je za svaku bolest zavisnosti prvi korak ka izlečenju – priznanje.

Dok se Skupština koristi kao poligon bezobzirne političke promocije, buđenjem sećanja na žrtve svirepih zločina i besa prema njihovim krvnicima, u vezi sa izmenama Krivičnog zakonika o kojima se nije raspravljalo u forumima koji su za to kvalifikovani, gotovo neprimetno prolaze zakoni čiji će efekti biti mnogo češće i mnogo brže vidljivi od doživotnog zatvora.

20 godina od poslednjeg rata, 30 godina od početka podela na prostorima bivše SFRJ, više od 70 godina od završetka Drugog svetskog rata, a Srbi i dalje najviše strahuju od novih oružanih sukoba.

I takoj, pobratime stanumo najpametan varoš u celu Srbiju. Od s’g pa na tam, lampe i fenjeri po niški sokaci će gasu kompjuktori. Ono i do s’g neje bila toj nika golema rabota, zač’s smo s’s ruke gasili onej destinu lampe što su još gorele. A toj k’d je s’mnulo mogli smo i s’s petlovi da ujdurišemo.

Na kraju, pitanje svih pitanja – ko će sve to da plati? Zašto je nepotrebno potrošen novac građana i građanki Srbije na ovu paradu, koja je mogla biti napravljena daleko jeftinije. Možda je bilo bolje povećati dnevnice u toj istoj Vojsci Srbije, skratiti vreme čekanja na preglede u bolnicama, ili barem zakrpiti udarne rupe u Nišu Parada ili šarada, ili, koga je to bilo potrebno obmanuti, a koga osloboditi u Nišu?
DurlanacA u kojoj kući je? Ili u kojoj zemlji? Ili na kom kontinentu?
Južne vesti saznaju: Dragana Sotirovski puštena u kućni pritvor
Čitalac