Ukrajine i Rusija: Mesec dana od početka rata – „Sav normalan život je stao“

Pišem ovo u gradu u kom nema granatiranja.

Ruske rakete ne pogađaju domove ljudi i nema sirena za vazdušnu opasnost koje zavijaju tako da vam se stomak stegne i isisavaju vam svu životnu energiju.

Volela bih da Ukrajinci mogu da kažu isto to.

Nakon mesec dana izveštavanja iz njihove zemlje, upravo sam napustila državu koja se nalazi pod brutalnim napadom i nemam predstavu kada će se sve to završiti.

Nije kao da nisam znala na šta je sve spreman Vladimir Putin.

Izveštavala sam o aneksiji Krima 2014. i ratu u istočnoj Ukrajini koji su pokrenuli ruski predstavnici i propaganda.

Isto tako sam mnogo godina izveštavala iz Rusije, pišući o ubistvima i trovanju opozicionih ličnosti, ratovima u Čečeniji i Gruziji i užasima kao što je opsada škole u Beslanu, sve dok prošlog leta nisam bila proterana „kao pretnja po bezbednost“.

Ipak, stigla sam prošlog meseca u glavni grad Kijev uverena da ruski predsednik neće pokrenuti potpuni rat protiv Ukrajine.

Sama ta ideja zvučala je suludo, iracionalno i katastrofalno – i svako sa kim sam pričala u obe zemlje slagao se sa mnom.

Ali 24. februara probudio me je udar eksplozije koji je pokazao da niko od nas nije bio u pravu.

Short presentational grey line

BBC

Kad je izbio rat, Nika je bila toliko preplašena da je sela za klavir i lupala po dirkama onoliko glasno koliko je mogla, sve vreme vičući iz sveg glasa.

Ova petnaestogodišnjakinja nije mogla da podnese zvukove bombi.

Nika je iz Harkova, drugog najvećeg grada u Ukrajini, ali smo se sreli u malom motelu punom porodica koje su pobegle i sada živele u mraku, u strahu da će ih primetiti ruski borbeni lovci.

Kad smo stigli, recepcionerka nas je žurno uvela u restoran, govoreći nam da moramo brzo da jedemo jer osoblje mora da pođe kući pre policijskog časa.

Svako ko ostane napolju po mraku rizikuje da pucaju na njega.

Nika

BBC
Nika je provela prvu nedelju rata uglavnom u tetkinom podrumu

„Ne palite svetla i ne trošite previše tople vode“, upozorila nas je ona.

Kad smo je pitali gde se nalazi najbliže sklonište, pokazala nam je negde iza kuhinje.

Nika je tamo provela već par noći, ali jedva da je spavala.

Tinejdžerka je ispričala kako joj je prva misao svakog jutra bila: „Hvala bogu što sam živa.“

Govorila je na engleskom, a direktnost njenog izražavanja je razoružavala.

„Bili smo u panici, ali smo morali da se sakrijemo zato što nam je život bio u opasnosti“, rekla je Nika, opisavši kako je provela prvu nedelju rata u tetkinom podrumu.

„Bio je hladan i skučen. Nismo imali mnogo hrane. Bio je to period velike traume“, kaže ona.

„Sad se plašim svakog zvuka. Ako neko krene da tapše, pomislim da ću se rasplakati. Odmah počnem da se tresem.“

Pod svetlom baterijske lampe, tinejdžerka nam prelistava slike iz telefona na kom je zabeležen život od pre rata – poziranje sa nasmejanim prijateljicama, u parku, kod kuće.

„Samo želimo da se vratimo“, kaže ona.

„Želimo da znamo da će naše porodice sutra biti žive. Želimo mir.“

Short presentational grey line

BBC

Harkov se nalazi na samo 40 kilometara od ruske granice.

Većini tamošnjih ljudi maternji jezik je ruski, a ne ukrajinski, a prijatelje i rodbinu imaju na obe strane.

Možda je zbog toga Vladimir Putin mislio da će njegove trupe moći slobodno da ušetaju u Harkov i preuzmu grad – ili i u Marijupolj, Sumi ili Herson.

Ali pogrešno je protumačio raspoloženje naroda.

A sign in Dnipro telling Vladimir Putin where to go

BBC
Natpis u Dnjepru sa direktnom i vulgarnom uvredom na račun ruskog predsednika Vladimira Putina

Rat koji je Rusija fermentisala u istočnoj Ukrajini 2014. godine već je preobratio zemlju i stvorio mnogo jači nacionalni identitet, čak i među ljudima koji govore ruski.

Ali sada kada je taj rat eksplodirao u otvorenu invaziju, uništio je svaki preostali delić „bratskih“ odnosa.

U njemu ginu upravo oni ljudi koje Vladimir Putin tvrdi da spasava.

I tako, dok smo prolazili kroz krajolik sada prekriven kontrolnim punktovima i rovovima ukopanim u pšenična polja, videli smo i desetine ogromnih bilborda koji poručuju da se Rusija, ili Putin, gube odavde.

Druge poruke uz puteve obraćale su se direktno ruskim vojnicima: „Mislite na svoje porodice“, govorila je jedna.

„Predajte se i ostanite živi.“

Short presentational grey line

BBC

Najvećim delom prve tri nedelje borbi bili smo stacionirani 200 kilometara južno od Harkova, u Dnjepru, gradu sa obe strane istoimene ogromne reke koja deli Ukrajinu na istok i zapad.

Dnjepar je bio utočište relativne bezbednosti u regionu dok su Rusi pokušavali da pokore druge gradove stalnim bombardovanjem.

Ali, 11. marta smo se probudili u noći čestih sirena za vazdušnu opasnost na izveštaje o pogocima u centru grada.

Uskoro smo stajali pored ruševina fabrike cipela koja se dimila i u kojoj su ruski projektili ubili penzionera koji je tu radio kao čuvar.

Exodus at Dnipro station

BBC
Odjednom su ljudi nagrnuli da napuste Dnjepar

Metući slomljeno staklo sa stepeništa svog obližnjeg stambenog bloka, Nataša se rasplakala opisujući prestravljene sinovljeve krike.

„Čime nas to ubijaju?“, uskliknula je ona, prekrivajući lice rukama.

Ona, kojoj je maternji ruski, želela je da zna zašto Rusija to radi.

„Nismo tražili da budemo spašavani.“

Bila je to izjava koju sam čula iznova i iznova.

U tom trenutku, ljudi su već počeli da napuštaju Dnjepar.

Egzodus je započeo dan nakon što je granatiran univerzitet u centru Harkova.

Odjednom se više niko nije osećao bezbedno, čak ni oni daleko od prve linije fronta.

I tako su čitave mase ljudi nagrnule u vozove za evakuaciju.

Žene su vrištale, kućni ljubimci su bili gaženi, muškarci su imali suze u očima koje su pokušavali da sakriju od svojih porodica.

Čula sam jednog od njih kako govori da će sve biti u redu dok je držao dlan na prozoru voza koji je odvozio njegovu ženu i dete od njega, ko zna na koliko dugo vremena.

Kao i svi drugi muškarci, on je morao da ostane i čeka na poziv da se bori.

Short presentational grey line

BBC

Bekstvo iz samog Harkova bilo je teže, kao što smo otkrili kad smo dobili poziv o devojčici po imenu Polina.

Ova trogodišnjakinja ima rak i ponestajali su joj lekovi.

Porodica je hitno morala da napusti Harkov, ali grad se nalazio pod teškom ruskom artiljerijskom vatrom i Polinini roditelji se nisu usuđivali da izađu napolje.

Kad sam prvi put razgovarala sa njenom majkom Ksenijom, sama devojčica o kojoj se govorilo uletela je u kadar video poziva.

Igrala se u kadi punoj jastuka, jer se Ksenija nadala da će tamo biti bezbednija ako zgrada bude pogođena.

Granatiranje nije popuštalo, tako da su Polinini roditelji skupili hrabrost i dali se u opasni trk kroz grad do železničke stanice.

Nekoliko dana kasnije, Ksenija mi je poslala video snimke devojčice kako radosno skakuće na trampolini u vrtu porodice domaćina u ruralnoj Poljskoj.

Ispričala mi je da je briznula u plač kad su je na granici dočekali volonteri.

„Nakon četiri dana bežanja, odjednom smo stali i bila sam jako tužna“, objasnila je Ksenija.

„Osećam olakšanje što su mi deca bezbedna, ali čitav naš život smo ostavili u Harkovu.“

„Polina me uporno pita gde joj je tata, a ja ne znam šta da joj kažem.“

Short presentational grey line

BBC

Uskoro smo se i sami našli na putu za Harkov.

Vozeći se na sever, prošli smo pored šest kilometara duge kolone automobila koji su se kretali u suprotnom smeru.

Mnogi su imali natpise zalepljene za prozore na kojima je rukom bilo ispisano „deti“, iliti deca na ruskom, u nadi da će ih to zaštititi.

Na kontrolnim punktovima oko samog Harkova čuli smo eksplozije i uskoro smo videli razaranje.

Inside a train on the metro in Kharkiv

BBC
Harkovski metro je sada dom za hiljade porodica koje se kriju od ruskog bombardovanja

Pored stambene zgrade čija je polovina bila srušena i ruševina tržnog centra, grupica ljudi čekala je na otopljenom snegu na autobus koji će ih izvesti iz grada.

Nije postojao red vožnje, samo glasina.

Svetlana, instruktorka fitnesa, rekla mi je da je projektil pao 50 metara od njenog stana dan ranije i nije želela da rizikuje svoj život više ni časa.

„Nismo spavali nedelju dana“, rekla je ona, grleći drhtavog minijaturnog psa u svom kaputu. „Dižu u vazduh naše kuće.“

Mogla sam da čujem potmule udarce dok smo razgovarale.

Nedaleko odatle, hiljade ljudi se bilo preselilo ispod zemlje.

Bilo je tu porodica koje žive na stepenicama, peronima i u vagonima obližnje stanice metroa.

Volonteri su donosili supu u hleb, ali mlado i staro – uključujući bebe – provodilo je dan sklupčano na podu ispod ćebadi.

Živi, ali u ošamućenom limbu otkako je rat zaustavio sav normalan život.

Short presentational grey line

BBC

Dok sam letela avionom kući, sedela sam pored para koji je pobegao iz Kijeva i planirao da odsedne kod ćerke u Londonu.

Bili su prisiljeni da putuju drumom preko čitave Ukrajine, a potom Moldavije i Rumunije, i bili su iscrpljeni.

Ali su bili i besni. Na ruskom, svom maternjem jeziku, par je objasnio da je njihova rodbina u Rusiji odbila da poveruje šta im se desilo.

Nikolaj im je poslao slike kijevskih stambenih blokova koje su uništile ruske rakete, i Marijupolja pod opsadom, čiji su stanovnici izgladnjivani i ubijani na ulicama.

Ali njegov rođak mu je rekao da su slike lažne. Okrivio je „nacističku“ vladu u Kijevu. Rekao je da Ukrajinci bombarduju sami sebe.

Znam da su mnogi hrabri Rusi uhapšeni zato što su protestovali protiv rata; drugi su napustili zemlju.

Ali nekoliko sati pre mog leta, videla sam i snimke Vladimira Putin kako se obraća masama naguranim na moskovski stadion sa slovom Z na grudima, zloslutnim simbolom rata.

Ruski predsednik pozdravio je trupe koje je poslao da „od genocida spasu“ one kojima je ruski maternji jezik.

Pomislila sam na Niku, Natašu i Polinu – na sve ono čemu sam prisustvovala otkako me je ta prva eksplozija probudila u Ukrajini 24. februara – i pripala mi je muka.



Pratite nas na Fejsbuku,
i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Slični tekstovi

Komentari

0

Pošalji komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Preostalo Vam je još karaktera.


Molimo vas da se u komentarima držite teme teksta. Redakcija Južnih vesti zadržava pravo da – ukoliko ih proceni kao neumesne – skrati ili ne objavi komentare koji sadrže osvrte na nečiju ličnost i privatan život, uvrede na račun autora teksta i/ili članova redakcije kao i bilo kakvu pretnju, uvredu, nepristojan rečnik, govor mržnje, rasne i nacionalne uvrede ili bilo kakav nezakonit sadržaj.

Komentare pisane verzalom i linkove na druge sajtove ne objavljujemo. Južne vesti nemaju nikakvu obavezu obrazlaganja odluka vezanih za komentare i njihovo objavljivanje.

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije Južnih vesti.

Smatra se da ste slanjem komentara potvrdili saglasnost sa gore navedenim pravilima.

Administratorima Južnih vesti se možete obratiti preko Kontakt stranice.

Google Play App Store
Prijavite se na naš bilten

Ne propustite najvažnije događaje u nedelji.