
NLO i ljudski sateliti
Sve je ovo zapravo deo jednog dugoročnog, obimnog i veoma skupog master-plana. Građani samo treba da budu strpljivi i da veruju u genijalne zamisli velikog Kreatora ovakvog stanja.

Sve je ovo zapravo deo jednog dugoročnog, obimnog i veoma skupog master-plana. Građani samo treba da budu strpljivi i da veruju u genijalne zamisli velikog Kreatora ovakvog stanja.

Vika mi ovaj moja žena si i domakica: „A, bre, ćorčo ćoravi, vidiš li koj sve neje bija direktor, i kuso i repato i ćoravo i sakato, s’lte ti će cel život da lepiš plakate i mandaš s’s motke od transparenti. Dvajes godine se utepuješ s’s politiku, sve partije si promenija a fajdu nesi videja“.

Jadni su to ljudi, uživaju u sopstvenom neznanju i lažnom statusu! Oni kao da ne znaju za izreku da što je brzo, to je i kuso, ili je znaju, što je verovatnije, ali se prave da je ne znaju. Ipak je pretvaranje (pred drugima i pred sobom) njihova uža specijalnost!

Na mestu na kojem se Vi i Vaši saradnici u ovom trenutku nalazite, trebalo bi da se nalazi republički javni tužilac, ili barem javni tužilac koji obrađuje predmet povodom kojeg ste nas ovde okupili. U normalnoj situaciji, u uređenom društvu, on bi nas obavestio o tome šta je Tužilaštvo preduzelo, kao i o tome šta je tim aktivnostima otkrilo, svakako pazeći da odavanjem osetljivih informacija ne naškodi istrazi.

Potrebno za testo: Izgubljena, besperspektivna masa, nesigurna u budućnost, nespremna da se bori ili pobegne (prati zadruge, parove, sve na Pinku); penzioneri koji pristaju na sve, uplašeni da ne izgube i to malo što imaju; zaštićeni nosioci nanogica i drugih državnih priznanja…

Ja moram da objasnim pre svega svojoj deci da trebaju tim precima da upale sveće i u manastiru Sveti Roman isto kao i u manastiru Morača, da imaju braću i sestre i ovde i tamo. A sve ovo što se dešava, na trenutke zbunjuje i mene, a kamo li njih. Nek Bog čuva ove mlade, smutna su vremena, samo im on može pomoći da se snadju u ovom haosu da ne prave greške koje smo mi pravili“.

Nišlija Duško Radović je osamdesetih godina prošlog veka parlamentarizam u komunizmu ili socijalizmu, kako kome drago, opisao sledećim rečima: „Drugovi i drugarice, ne spuštajte ruke, ima još da se glasa“. Bojim se da prošetam do sale niškog parlamenta. Pojedinci iz vladajuće većine možda još drže podignute ruke. Za svaki slučaj.

Gledajući sve njih sa poslovima u JP koji su bezobrazno dobro plaćeni, na kojima retko ko nešto i radi, pitao sam se kako se osećaju kad ceo grad ima slike razbojnika a njihova postura a i izrazi lica su govorili da su svesni svega. A jeste li svesni da ako „ne daj bože“ nekad padnete sa vlasti, čeka vas stub srama do kraja života. Možda neko ne pamti dugo, ali sada imate šaćicu koja će da podseća ostale.

Diskrepanca između kvaliteta dva koncerta na simboličan način odražava svu slojevitost problema u kulturnom i obrazovnom životu nekada carskog grada na Nišavi.

Reko bi neko da previše pažnje obraćam na niške skitnice, ulične pijance i društvenu marginu. Biće da je to zbog toga što ih u gradu Nišu, u poslednje vreme, ima sve više. No za razliku od moralne sirotinje, što se nakotila po kožnim foteljama i zgradama visokoplafonkama, ova se sirotinja još uvek služi duhom, koliko-toliko zdravim.

Ako ukapiramo taj zakon, imamo pred sobom dva izbora: da se usavršavamo radeći na sebi, ili da kukamo, kriveći tu „prokletu konkurenciju” što nam zagorčava, ionako, mučan život!

Apslolutno me, kao sto već rekoh, ne zanima Vuk Jeremić, niti to da li je predvodnik ili deo nekakve skupine lopova koja podmićuje afričke lidere. Nešto me je za to baš briga. Ali me veoma zabrinjava što neko ko je glasovima građana moje zemlje izabran za njenog predsednika, ne samo da uzurpira vlast i moć, poništava institucije i gazi pravni poredak, već na sebe, u cilju još jednog banalnog obračuna sa političkim protivnicima, navlači masku i ruho lude koja Srbiju pretvara u pozornicu srama i beščašća.

Ovi i predstojeći dani su dani fudbala. Posmatrano i globalno i lokalno. Žureći u susret svetskom prvenstvu, srpska industrija piva zadovoljno trlja ruke pošto će hektolitri penušavog gorčaca pronaći svoju sigurnu kuću u trbuhu prosečnog domaćina.

Na Fakultetu umetnosti, poniženi i marginalizovani, rade brojni profesori, umetnici i naučnici, kojima je neophodna pomoć nadležnih institucija, jer sa ovako postavljenim, duboko ukorenjenim koruptivnim mehanizmom funkcionisanja Fakulteta, oni nemaju više ni motivacije, a bojim se ni načina, da borbu za svoja prava časno vode.

Tomas Man je jednom zapisao da “čak i štetna istina vredi više od korisne laži”, ali naprednjaci izgleda nikako to da shvate, pa im se priča o uspehu saobraćaja (drumskog i vazdušnog) iz 2016. godine, kao bumerang vraća dve godine kasnije i dobro drma rejting.

Čestitam svom najboljem drugu, onom koji mi je davao utehu i onda kada sam dobrovoljno dajući krv, tražio školsko opravdanje da bih se našao na utakmici. Svom milom bratu koji je vikendom umeo i da me razočara i da me oraspoloži. Prijatelju koji mi je pomagao da zaboravim sve one “najveće i prave ljubavi“. Ortaka o kog su se otimali i ovi i oni. Čestitam mom Radničkom!

Nakon reprezentativnog koncerta, punog sadržaja, inspiracije i otvorenih pitanja o aktuelnom akademskom obrazovanju talentovanih mladih muzičara, ostaje velika šteta što sam događaj nije aktivnije promovisan.

Za koga se onda šačica odbornika opozicije i ja borimo u Parlamentu grada protiv „Slabašne vlasti“? Šta se očekuje od nas? Da se borimo za ispravne stvari za sve Nišlije, dok nas na ulici i svuda spominju, vređaju i omalovažavaju oni za koje se borimo?

Ovo što danas kao profesionalci i društvo živimo, jeste – jako ružno vreme. Ali to nije ni kijamet ni nevreme, pa da možemo stati, negde se skloniti ili sakriti pod strehu i sačekati da prođe. Biti danas javno ravnodušan znači, pre svega, biti – sebičan, pa i nečovečan, ako hoćete.

Svi oni sa visokim školama odavno su počeli da napuštaju ovo nesrećno parče Balkana – a to intenzivno čine i dalje. Na ovaj način temeljno se menja kvalifikaciona struktura ove zemlje – Srbija postaje tupava, baš kako njen vladar želi, i bez perspektive.
CokaSrećna vam Nova godina studenti! Želim da i nama bude srećnija zahvaljujući vama. Hvala vam na istrajnosti.
“Nema dočeka dok se pravda ne dočeka”- studentskom tišinom na mostu Niš ušao u 2025.
Čitalac