
Srbija ili „Tunguzija“
Ono što nama nedostaje jeste prepoznavanje i povinovanje takvom snažnom autoritetu, a njegova personifikacija jedino i samo mogu biti PRAVILA, i to počev od kućnoga reda, do reda u državi!

Ono što nama nedostaje jeste prepoznavanje i povinovanje takvom snažnom autoritetu, a njegova personifikacija jedino i samo mogu biti PRAVILA, i to počev od kućnoga reda, do reda u državi!

Trenutno je dakle u toku faza već viđenog, gotovo ritualnog „pranja ruku“ zarad očuvanja intelektualne čistote i moralnosti koja će „izabranicima civilizacije“ ponovo dati slobodu imperativa da drugima očitavaju lekcije i daju upute i smernice. Ali ne srdimo se. To je tako otkako je sveta i veka.

Sudbo kleta. Nije li to vladajuća fela pobedila u Beogradu? Uglađeni, uparađeni i sa svim zubima, obrazovani i začešljani na levo, sa mirisnim uljem u kosi i bradom štucovanom kod Karla Zagorca izglasali SNS? Nemoguće.

Zašto neko od novinara u Srbiji, onda, nije decidno, na nekom skupu, okruglom stolu, bilo gde, izgovorio rečenicu upozorenja koja su se čula u Gdanjsku? Ćutanje srpskih novinara je jasan odgovor. Jer, kako reće, Metju Karuana Galicija, oluja je tu.

Pacijent je dužan da se, u postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite prema zdravstvenom radniku, odnosno zdravstvenom saradniku, odnosi sa poštovanjem i uvažavanjem.

Naučili su nas, u doba Slobodana prvokrunisanog od svoje loze, da postoji zemlja gde je svako ko gurne prst u oko trulom sistemu, na sigurnom putu ka najvišoj tituli koju kao državljanin Srbije može da dobije. Titula stranog plaćenika – dakako.

U državi u kojoj postoji prevlast politike, estrade i sporta, i u kojoj su ličnosti iz rijalitija i folk pevači veće zvezde od bilo kog predstavnika naše kulturne scene, u zemlji u kojoj dominira kič (začikavam bilo koga da kaže da nisam u pravu!), smrt jednog glumca koja danima iskreno potresa našu javnost, pokazuje da možda ipak nismo izgubili sposobnost da razlikujemo prave vrednosti samo što, na žalost, toga postajemo svesni tek onda kada nešto veliko i značajno izgubimo!

Da ne zalazimo previše u medicinska pitanja (jer to nije moja struka) i vratimo se na postavljeno pitanje. Odgovor bi bio: vrlo teško je dokazati odgovornost, skoro nemoguće! Teško je prihvatiti i argument da će se, recimo, sud u Americi osloniti na presude iz drugih jurisdikcija. To znači da bi najverovatniji ishod parnice bio: neodgovornost tuženog, Famoznog NATO-a!

Zaista, živim u mračno vreme! Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje, samo još nije primio užasnu vest.

Iz jednog normalnog otpora proždirućem centralizmu, koji bukvalno gasi sve što se po receptu filozofiranja megapalanke nije već slilo u prestonički kazan i u njemu pretopilo, proisteći će još veća i malignija opasnost po naše društvo! Nju su kreatori ovog letka uspešno očitali i jasno je na njemu iscrtali.

Užarile se prethodnih dana naslovnice od usijanih glava, čije poglavice jedva da pamte i poslednja stradanja na ovim prostorima, a ruke im već iz podlaktice srljaju ka nebesima pozdravljajući onoga molera što je u budžaku overio od cijanida. Znate onog, s brčićima.

Ove jeseni četvoro mojih prijatelja je napustilo Niš. Nije reč o očajnim ljudima kojima je ugrožena egzistencija. I nije reč o mladićima i devojkama koji kreću na fakultete ili traže svoj prvi posao. Svo četvoro su ostvareni ljudi od oko 40 godina starosti, fakultetski obrazovani, sa puno znanja i iskustva u svojim oblastima, sa stabilnim poslovima u Nišu. Šta je onda bio njihov problem?


E zato je ovo mučna politička scena sa svim pratećim štetnim posledicama! I onda ‘ajde da budemo pasivni. Što se mene tiče, neću, a vi sami odlučite, uz opasku da je pasivnost, de fakto, pristajanje da nam drugi, političkim uticajem i odlukama, kroje život! A bar da ga kroje kako treba!

Našoj generaciji što je podvila rep, ostala je još jedina dužnost. Zbog onih u Menzel Burgibi. I onih koji su verovali u istinu. Ta dužnost je da ne ćutimo. I ne dozvolimo da nam lopovi ukradu ideju o slobodi. Pošto su hleb odavno okrunili.

Već godinama živimo u toj “izvrnutoj torti” kojoj dno na vrhu stoji, a poslednjih godina sve intenzivnije, jer su sve veći napori da nam nenormalno naprave normalnim. Pa nas tako svakodnevno drže u strahu zaverama i izmišljenim ratovima, dovode u zabludu supemenima i kvazi-moćnicima, dele na podobne i nepodobne i degradiraju besprizornostima sa malih ekrana.

Ispada da su Srbi narod sa dijagnozom Stokholmskog sindroma – beznadežno zaljubljeni u svoje zlotvore. Isteramo jedne da bi pustili druge; svrgnemo s vlasti jednog diktatora, a potom kukamo da se vrati. Mi uspešno plivamo jedino kada je bujica jaka, jedino kada su dobro i zlo jasno razdvojeni.

U 2016. godini, „Parking servis“ je imao prihod od 348,5 miliona dinara. Za 2017. je najavljeno 425,6 miliona. Šta prodaje „Parking servis“? Dakle, skoro 500 miliona dinara dodatno plaćamo naš zajednički prostor i to što nam odnose automobile. Da li je to u interesu građana?

Kad okopni novogodišnja euforija, često nosa zaronjenog u gradski smog, koračam ulicama. Januar je doba od depresije, a baš se u januaru, kad se mačke spremaju za godišnji susret, u niškoj kotilini rodio „princ poezije“.

Ipak, pošto je Srbija zemlja rijalitija a ne bajki, i pošto je većini onih koji su plan pročitali ili će ga tek pročitati, poznata atmosfera sa sastanaka odeljenskih zajednica pa znaju koliku odgovornost u sistemu školstva imaju i predsednik i higijeničar, mislim da vas neće dugo podržati taj deda-mrazovski osećaj dominacije nad neznavenim klincima.
CokaSrećna vam Nova godina studenti! Želim da i nama bude srećnija zahvaljujući vama. Hvala vam na istrajnosti.
“Nema dočeka dok se pravda ne dočeka”- studentskom tišinom na mostu Niš ušao u 2025.
Čitalac