
Grad na prodaju
Lokalna vlast, očigledno jako ograničenih kapaciteta kad je u pitanju uspešno vođenje grada, rešila je problem na ubedljivo najprizemniji način – prodajom. Ne znaju šta će sa zgradom, pa hajde bar da se opare.

Lokalna vlast, očigledno jako ograničenih kapaciteta kad je u pitanju uspešno vođenje grada, rešila je problem na ubedljivo najprizemniji način – prodajom. Ne znaju šta će sa zgradom, pa hajde bar da se opare.

Vidio sam bijes tvrdih momaka, demonska igra odbačenih ljudi. Ko je zauzeo mjesto u raju, poštenje ili vlast? Ko je hvalio carevo ruho, patuljci s naslovnih strana!

Nameće se pitanje: šta da menjamo, mentalitet ili institucije? Da li jedan racionalni poredak zavisi od osobina pojedinaca ili kvaliteta institucija?

“Bucino ćoše” pošlo je za Bucom sa ovog sveta gde se sve pretvorilo u novac i interes. Neka. Nek se ponovo sastanu. Bolje tako. Nisu mitovi za ovaj svet. Za ovaj svet su aneksi ugovora, Beograd na vodi, faktori stabilnosti, pregovori, kriza na istoku, porezi i doprinosi, finansijski izveštaji… A ljubav? Pa, pokušajte makar da je sačuvate u nekom svom ćošetu, tamo u uglu leve pretkomore. Ne dajte da vam i nju sruše.

Živimo u eri prepunoj informacija, ali škrtoj sa pravim vestima. Dobrih vesti je tu ponajmanje. Prenatrpani sadržajima sa različitih medija, društvenih mreža i ostalih vidova informisanja, naši umovi su postali prezasićeni i tromi za kritičke procese i analizu. Kvantitet još jednom ne uspeva da izrodi kvalitet, a kvalitet – kada se do njega nekako i dopre, često je i više nego sumnjiv.

U radu se, između ostalog, spominje da „Prva Srbija” faktički i ne postoji, nego da ju je stvorila „Druga Srbija”, ali i da ova „Druga” ima jasnu ideološku orijentaciju, koja još više ojačava prisustvom „Prve”.

Bilo bi lepo kada bismo bili hrabriji i usudili se da pređemo preko te linije podele. Videli bismo ljude koji su poput nas, sa istim brigama i problemima. Videli bismo građane koje takođe muči nesposobna država, nefunkcionalnost i nepostojanje institucija, niske plate i nezaposlenost. Shvatili bismo da oni zapravo i nisu toliko drugačiji od nas.

“Branko Miljković” je nagrada koja je 29 puta pripala piscima koji su štampali u Beogradu, 9 puta je to bilo za izdanja kraljevačke biblioteke, i svega 8 puta su u igri bili neki drugi gradovi, koji, podrazumeva se, nisu rodni grad “princa poezije”.

Siromaštvo je pojelo jezik onima koji nemaju od čega da žive. Mi koji imamo, možemo da se razmećemo stilskim figurama, dok majka i sin u Aleksincu zubima zagrizaju žicu kako bi podgrejali večeru, smlačili vodu i zagrejali sobu, baš pre nego oluja skrene ogoljenu žicu na njihovo živo meso.

Politička odgovornost onih koji vođeni trenutnim interesima donose takve odluke je u Srbiji smehotresna kategorija i ima vrednost papirnog ubrusa prosečnog kvaliteta.

Nisam siguran u poreklo reči “Vlada”, kako se u Srbiji zove institucija koja predstavlja izvršnu vlast u zemlji, ali iz ove reči proističe da ministri i premijer “vladaju” zemljom, a ne da njome “upravljaju”, kako proističe iz engleske reči “Government”.

Okretanjem glave od ovakvog protesta možete da dobijete malo ali da izgubite sve – svoju slobodu koja vas definiše kao intelektualca.

Demokratsko pravo svakog građanina je da u bilo kojim protestima učestvuje, ili ne učestvuje. Niko nikog ne može, i ne treba, da tera na to. Ali u društvu svakako treba da se vodi razgovor o razlozima za protest, njegovim ciljevima, načinima da se oni ostvare, o odgovornosti koju podrazumeva učestvovanje, odgovornosti koju podrazumeva neučestvovanje, o opasnosti od punog ustanovljenja diktature, i svim drugim političkim pitanjima.

Posle dugogodišnje parnice, stranka, koja je izgubila, izlazi iz suda i rezignirano priča svome advokatu: „Ovi naši sudovi nisu samo korumpirani, nego i neefikasni; tri godine mlatim se u ovoj parnici, potroših silne pare, i na kraju, šta – ništa, izgubih sve”. Za to vreme, pobednička strana u sporu razdragano svome prijatelju iskazuje hvalospeve o srpskom pravosuđu.

Dok je škripi kreveta i gužvanju posteljine tercirao zvuk pištaljki, a ritam udarali bubnjevi i bombe, niko nije verovao da će, i ako se rode, ta deca jednom postati punoletna i buntovna. Bez razloga. Ili sa njim.

Zamislite profesore koji su svoj poziv ozbiljno shvatili, koji uče decu kako da uspeju u životu, a u životu uspevaju jedino oni koji ih nisu slušali!

Njih 650 „javnih“ potpisuje podršku „zbog naše dece“, a bolje od mene znaju da desetine hiljada najpametnije dece naše („cvet nacije“ kako je rekao Nikita Mihalkov), nepovratno napušta Srbiju i odlazi put Nemačke!

Da ne grešim dušu, lipe – ta naša skromna donacija Nišu, nisu uništene već su posađene pored šetališta kod pešačkog mosta tako da i dalje možemo da se svakodnevno sa njima družimo.

Nedavno sam rekao da su nam se, od uvodjenja višestranačja, dešavale ružne i loše stvari, i da su to sve evidentirali istoričari, ekonomisti i sociolozi, ali da tu, zapravo, najviše ima posla za psihijatre.

Prošle nedelje niška Skupština odlučila je da se “zahvali na saradnji” Ivanu Vukoviću, koji je prethodne tri i po godine, ispostavilo se nelegalno, bio direktor niškog teatra. Novinari Južnih vesti od prvog dana ukazivali na sve nezakonitosti u imenovanju pomenutog za direktora Narodnog pozorišta, ali eto, neka zvanična institucija je to pečatirala tek nakon što je Vuković izgurao skoro ceo mandat.
DurlanacA u kojoj kući je? Ili u kojoj zemlji? Ili na kom kontinentu?
Južne vesti saznaju: Dragana Sotirovski puštena u kućni pritvor
Čitalac