
Upoznajte bolje sebe
Pročitao sam skoro članak o jednom od najboljih lopova jednog vremena. On je bio toliko poznat tada da se verovalo da šta god pomisli da ukrade, već je ukradeno i da nikada neće biti uhvaćen.

Pročitao sam skoro članak o jednom od najboljih lopova jednog vremena. On je bio toliko poznat tada da se verovalo da šta god pomisli da ukrade, već je ukradeno i da nikada neće biti uhvaćen.

Jedino je pitanje svih pitanja, da li će naša deca imati sutra ujutro da popiju svoje obavezno mlekce, a da njihovi roditelji ne moraju obići čitav grad ne bi li imali sreće da negde u rafu zateknu koji litar nekog bajatog nemačkog ili jebem-li-ga kakvog mleka!?!

Kada je Ugovor o poveravanju delatnosti prevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom saobraćaju u pitanju, podsetiću Vas na nekoliko ključnih nedostataka, koji ga čine nepovoljnim i štetnim po grad Niš i prvenstveno po građane Niša, koji koriste javni prevoz.

Na Balkanu, kako kažu neimenovana istraživanja, žive najbolji ljubavnici. Ne zna se da li je zbog klime, geografskog područja, domaće hrane ili čega već, ali tako je.

Ništa nije toliko veslo, ali u isto vreme tužno nego kada se novinaru ukaže prilika da oslušne glas ministara-ministarki. Glagorečivi, valjda u nameri da zasene okoliš, pokušavaju da se prisete gimnazijske lektire, jer im je tako najlakše da potvrde svoje sadašnje radno mesto.
Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu zato što je opisao svu važnost mosta, građevine koja spaja dve obale, dve kulture, dva naroda itd. Sa ovim mostom nije takav slučaj, on ne spaja-razdvaja ljude, on im jednostavno krati put i čini svakodnevni život lakšim – i sve to za džabe.

Izdrobljena Srbija, umesto decentralizacije, ima usitnjene medije, sa malom pokrivenošću prostora i malim uticajem. Sabrana, ta mala moć srpskih medija podseća na oči kameleona, mozaike od umnoženih ekrana, na kojima apatični građani prate svoje lokalne i nacionalne heroje.

Sva pozorišta su u centru. Sve galerije su u centru. Svi bioskopi (koji su nekada radili) su u centru. Svi trižni centri su u centru. Čemu služi ostatak grada, da bude spavaona gde će građani da provode vreme u u pauzi između života u centru grada?

Današnji dan, 11.11.2010. godine, svakako će ući u istoriju Srbije kao dan koji je podelio ljude više nego svojevremeno 5. oktobar.

Ima, prijatelju, dana koji se pamte, ali i drugih, koji su nestali kao mehur od sapunice. Hteo bih da ih vratim, ali je nestalo i mehura, a nema ni sapunice. Samo bolna sećanja da je nešto bilo, dogodilo se i prošlo, prošlo, prošlo…

Prosečan stanovnik recimo južne Srbije svakodnevno se suočava sa pojmom EVROPA, bolje rečeno Evropska unija, koje ionako mnogi izjednačavaju i ne sluteći da je recimo i majka nam Rusija u Evropi, ali nije u famoznoj Evropskoj Uniji.

Dugo sam mislio da je antologijska pesma Branka Miljkovića nastala iz stvarnog divljenja ovog pesnika prema nekoj dami iz njegovog okruženja i priznajem ne malo sam bio iznenađen kada sam, koristeći prednosti rada u Narodnom muzeju, pročitao jedan posthumno objavljen intervju koji je pesnik dao tada novinaru “Duge“ Matiji Bećkoviću.

Istorija se ponavlja, jašta, ali ponekad na ne baš očekivane načine i definitivno ne baš bukvalno. Neki obrasci se međutim često prepisuju, a nepovezani događaji umeju da se, pukom slučajnošću zavrte oko istih mesta. Prva metastaza zloupotrebe huligana u političke svrhe vezana je za lik i delo jednog od naših, bezmalo pa zemljaka, rođenog tu dole u Lebane.

Ne mogu da verujem, jbt! Opet se ruše gradovi, opet se prekidaju utakmice,… uglavnom su komentari većine. Normalnih ljudi. Poštenog sveta. Još jednom se pokazujemo svetu ko od majke rodjeni.

Da sam ja vlast i da imam problem (kakva je to vlast koja nema problem?), meni bi trebala neka priča upravo poput ove LGBT priče… Neko zamajavanje naroda mesec dana pre i bar mesec dana posle. Mislim, zašto da ne? Da sam vlast, to mi ne bi bilo problem jer se pojavljuje jednom godišnje, ne pada previše u oči a nervira narod sa obe strane.

Koliko ljudi poznajete, uključujuću i sebe, koji su sa “obe noge na zemlji”, koji znaju za primere nesrećnih ljudskih sudbina, koji znaju da je sve to namešten sistem da uvek “kuća dobije” i koji se nikada ne bi kockali?

U Leskovcu, kraj same Veternice, u blizini mosta koji je poslednjih dana pretvoren u veliko gradilište, nedaleko od glavne pošte, svakodnevlje upotpunjuje nova, tužna slika. Žena srednjih godina drži nejako dete i ponavlja stare, izlizane reči – gospodine, dajte koji dinar!

Oduvek sam želeo da moj grad bude veliki, lep, okrečen, čist, s velikim brojem bogatih Nišlija, ali na žalost moj grad sada ima 300.000 stanovnika među kojima bih izdvojio oko 80.000 građana. Oni čuvaju grad, a ostalima nek’ je bog na pomoć.

Još jedna zavesa je spuštena. Još jedan moj prijatelj je otišao u priču, u petu turu pića posle predstave. I ko zna koliko će se te priče još menjati i koliko će njih počinjati sa “Sedimo ja i Deki…“, mada ni blizu bili nisu.

Osim što oni koji zakone sprovode često sebe vide kao nekog ko je valjda iznad tih zakona i sami građani ne poznaju dovoljno svoja prava i često trpe samovolju gore pomenutih. Jedan od primera sa kojim sam se susreo pre par dana je obaveza nošenja lične karte.
DurlanacA u kojoj kući je? Ili u kojoj zemlji? Ili na kom kontinentu?
Južne vesti saznaju: Dragana Sotirovski puštena u kućni pritvor
Čitalac